Home

Zlatna igla - čuvar staroga zanata

Dao sam si zadatak kao mladome čovjeku da nešto moram izučiti i tako je bilo, kaže Ignac Špehar

13.10.2017.

Crkva Presvetog Trojstva na Trgu bana Josipa Jelačića odzvonila je šest sati. Kroz uspavanu Radićevu ulicu pokoji Karlovčanin polako prolazi, a tišina je preglasna, tolika da je postala teret ljudskome uhu. Ako trebamo i želimo dokaz onoga vremena karlovačkih dama i gospode, društva koje je uživalo na ulicama i družilo se, obrta koji su radili, na pravome smo mjestu. U uličici s desne strane nalaze se malena vrata koja kriju priču vrijednu naše svakodnevice, priču Ignaca Špehara. Nositi nadimak Zlatna igla toliko dugo vremena svjedoči o posebnosti čovjeka, njegovim zlatnim rukama i povjerenju koje je čovjek gradio i stekao među svojim sugrađanima.

-Zašto sam Zlatna igla, to još uvijek ne znam, valjda zato što imam zlatne ruke, ali zovu me i Jandra jer je ljudima moje ime teško izgovoriti, objasnio je Ignac Špehar.

Njegova je radionica njegov svijet, onaj prostor koji čovjeka ocrtava po svemu onome što on jest. Miris tkanine, kože koji se uvlači i mami svaki novi udisaj, zvuk mašine koji potvrđuje da netko iza onog paravana nešto radi, lutke na kojima su kaputi koji čekaju popravak urezuju se u pamćenje i ostavljaju trag koji govori o hrabrosti, upornosti i marljivosti čovjeka koji unatoč surovosti svakodnevice, koja svakoga ošamari na svakome uglu, još uvijek radi.

-Danas više ne šivamo, samo prekrajamo. Prije je bilo obrnuto, malo smo prekrajali, a najviše šivali i to odijela. Ljudi su svoju odjeću rezervirali po tri, četiri mjeseca unaprijed. Češće su mi mušterije bili muškarci, nego žene, iako je bilo i njih. Pamtim vremena kada je ulica bila puna vojske. Vojnici bi subotom dolazili da im uzmem mjere jer su šivali hlače, prisjeća se Špehar.

Ljubav prema ovome poslu rodila se nesvjesno. Dok su se druga djeca igrala, on je vrijeme provodio kod jednog seoskog krojača i tamo upijao prva znanja. U osmome razredu na profesionalnoj orijentaciji, zanimanje je krojača stavio na posljednje mjesto.

-Bili su sretni zbog toga jer se nitko nije prijavio za to zanimanje, šali se Špehar koji je posao šegrta obavljao u istoj radionici u kojoj i danas radi.

Od svoga gazde, Nikole Zaborskog puno je naučio. Iako su radili po cijele dane, toliko da nije stigao ni učiti, već je ispite polagao na temelju onoga što je na satu zapamtio, a djevojke su mu pisale zadaću, bio je ustrajan.

-Dao sam si zadatak kao mladome čovjeku da nešto moram izučiti i tako je bilo. Pamtim riječi moga gazde koji je rekao da će on mene samo malo uputiti, ali da sam ja taj koji mora krasti znanje jer je to jedina legalna krađa i nitko vam ga ne može uliti u glavu, objašnjava Špehar.

Nakon šegrtskih dana i svih znanja koje je skupio, od 1. siječnja 1975. godine preuzeo je radionicu i tada dao priliku drugim šegrtima da izuče zanat. No, vremena su se promijenila, promijenio se i odnos prema poslu, znanju, vlastitim željama i shvaćanjima vrijednosti života. Prije 80-e godine Ignac je imao šegrte, ali nitko nije izučio zanat, svi su otišli studirati sa željom za većom zaradom.

-Tada je bilo takvo vrijeme i takav način školovanja. Jedan dan u tjednu učenici su morali učiti zanat šest sati, ali oni su odbrojavali i minute i sekunde i onda kada su trebali biti ovdje išli su saditi borove ili na izlet, samo da nisu u radionici. Ali na kraju su svi imali odličnu ocjenu. Kada sam postao gazda, trudio sam se ići onim putem kojim me uvijek vodilo srce, putem poštenja. Mušterije su mi uvijek bile i jesu na prvome mjestu i one su uvijek u pravu. Tako se gradi posao i tako bi trebalo biti svugdje, ne samo kod mene, objašnjava Špehar koji dodaje da je ponekada morao biti strog te da on nije šef u punome smislu te riječi.

-Šef sam samo po tome što trebam skrojiti da bi supruga mogla raditi. Sjećam se vremena kad se krojilo odmah na materijalu, a danas prvo morate na papiru jer su materijali preuski.

Ignac i Barka Špehar sljedeće će godine proslaviti 50 godina braka u koji je utkano puno ljubavi, lijepih uspomena i trenutaka, ali i suradnje.

-Znamo se jako dobro i jako dobro surađujemo, on ima puno razumijevanja za ljude. Ponekada se i posvađamo, ali zdrava je to prepirka. Mi smo pravi tim, ističe supruga Barka.

Kao u svakom poslu tako i u ovome, dogodi se poneka pogreška koja ostaje dobro zapamćena. No u tome i jest poanta, zapamtiti i naučiti iz toga, primijeniti nešto drugo, nešto novo. S osmijehom na licu prisjetio se Špehar nekih takvih pogrešaka. Jednome je čovjeku jedna noga bila kraća od druge pa su cure koje su radile tada u radionici napravile kontra nogavice, drugome je čovjeku zamijenio hlače, dao mu je kraće, a dogodilo se i to da je jednoj mušteriji sašio odjeću od krivoga materijala iz razloga što je na materijalima koji su pali zamijenio cedulje. No, osim pogrešaka kojih se sjeća, u njegovoj dugoj karijeri postoje i mušterije o kojima s nostalgijom priča. To su Marijan Prus, Vinko Raguž, Ivan Hrsan, a ima ih još. Ono što mu je teško izdvojiti je najdraži komad odjeće koji je sašio jer je u svaki ušio svoje vrijeme, svoj rad i trud, ali nekako je najviše ljubavi dao jednom prsluku narodne nošnje. Prisjetio se i glavnog jutarnjeg rituala – kave u Zlatnoj jabuci ili Cehu. I sada se pije jutarnja kava, a dani prolaze u radionici i kod kuće gdje se bavi stolarijom za svoj gušt.

Pogled je po radionici tražio još dokaza vremena i prolaznosti, a ono što je trenutno narušilo očekivanje bila je nova pegla, dokaz ovoga vremena, nove tehnologije od koje smo pobjegli. No, bračni par Špehar brzo nas je podsjetio da se tradicija i prave vrijednosti čuvaju, samo ovisi o tome gdje. U ovome slučaju nova je pegla bila na stolu, a ona stara koja ima težinu vremena u izlogu.

Ovaj je tekst nastao na temelju fotografija koje je snimio karlovački fotoreporter Denis Stošić koji je fotografirao dobre duše Karlovca, one iza kojih stoji puno truda, rada, odricanja, padova i boli. Te dobre duše čine seriju fotografija koju je Stošić nazvao neVIDLJIVI.