Home

Klaudija Gatarić: "Želim raditi kao profesionalni vatrogasac"

Klaudija je s kolegama gasila je veliki požar na Promini kod Drniša

8.10.2017.

Kad pitate dječake vrtićke ili mlađe školske dobi  što žele biti kad odrastu, jedan od češćih odgovora je – vatrogasac, a djevojčice će najradije odgovoriti da žele biti frizerke. Međutim, to nije bi odgovor koji bi dala Klaudija Gatarić, koja je, kao i njezini prijatelji dječaci, već od najranije dobi željela biti vatrogasac.  Djevojka iz Jurovskog Broda, u lokalno dobrovoljno vatrogasno društvo uključila se u prvom razredu osnovne škole. Zanimljivo je da nije njezin otac bio vatrogasac, već je ljubav prema vatrogastvu naslijedila od majke, koja je bila članica istog društva.

Klaudija članica DVD-a Jurovo, a otišla je i korak dalje, jer želi da joj vatrogastvo bude profesija, odnosno želi biti profesionalni vatrogasac.

- Završila sam srednju ugostiteljsku školu, ali biti vatrogasac je nešto što sam oduvijek sam htjela, no uvijek je bilo nešto drugo, počela sam raditi i onda sam lani rekla - sad ili nikad, jer to je ono što baš volim. I ove sam godine završila školu za profesionalnog vatrogasca, kaže Klaudija, koja ne želi stati s obrazovanjem, već planira nastaviti školovanje na karlovačkom Veleučilištu i završiti studij zaštite od požara. 

Obitelj njezinu želju da bude profesionalni vatrogasac poštuje, jer znaju da joj je t velika želja, a kao članicu DVD-a dobro su je prihvatili njezini muški kolege i nikad nije doživjela da joj je netko rekao da nešto ne može „zato jer je cura“. Međutim, posao profesionalnog vatrogasca razlikuje se dobrovoljnog bavljenja vatrogastvom,  što je Klaudija prvi put osjetila na praksi u Javnoj vatrogasnoj postrojbi u prosincu prošle i siječnju ove godine.

- Tu sam vidjela kakve su intervencije od požara dimnjaka, kojih je najviše zimi, požara krovišta, vatrodojave i prometne nesreće. Kad smo išli na prometnu nesreću  u kamionu je netko rekao  da su u Tušiloviću gadne nesreće prometne. Nisam znala što mogu očekivati,ali na sreću nije bilo toliko strašno. Ipak dok smo se vozili tamo bilo je nervoze, kroz glavu mi je prolazilo, što će me dočekati, kakvi će biti prizori, priča Klaudija, kao i da nema niti riječi zamjerke za kolege u smjeni u kojoj je odradila praksu i za kompletnu Javnu vatrogasnu postrojbu.  

Sad kad je završila vatrogasnu školu, 28-godišnja Klaudija se nada će dobiti i posao u struci. U Karlovačkoj županiji profesionalne postrojbe imaju Karlovac i Ogulin, te u Bosiljevu profesionalna postrojba u sklopu tvrtke Autocesta Rijeka-Zagreb. Međutim, sa željom da stekne iskustvo javila se u interventni vatrogasni vod, koji je gasio požare kod Drniša, gdje je imala vatreno krštenje na velikim požarima.  

- Jedva sam dočekala dislokaciju. Htjela sam ići i u Split, ali ekipa je bila popunjena.  Ovakav požar nikad nisam vidjela. Bila sam toliko uzbuđena, kako smo krenuli  u noći, nisam od uzbuđenja mogla spavati u kombiju, iako su mi kolege savjetovali da odspavam. Najgore mi je bilo prvi dan, jer zaista nisam znala što me očekuje. Gori šikara, brdo je, kamenje i puna naprtnjača, a u naprtnjači 20 litara vode… Teško je i naporno, fizički vrlo naporno. No, sa svakim slijedećim usponom bilo je lakše. Ali nisam se bojala, naglasila je Klaudija.

U ekipi od 28 vatrogasaca, koja je šest dana gasila požare na Promini, bilo je i čuđenja da će im se na terenu pridružiti i djevojka.

Očekivali su da ću posustati nakon prvog brda i da ću ostati dolje, ali nisam. Ali, rekla sam sebi, ako sam došla, nema odustajanja. Nakon šestog dana već sam se toliko priviknula na brda i u dobroj sam formi, kaže Klaudija te dodaje da je uz naporan posao bilo i vremena za šalu.

- Naš četvero smo dežurali noću na brdu i dvojica su se kolega dogovorili da nas prestraše. Njih dvojica su rekli da će obići dio požarišta malo dalje i odjednom su trčeći krenuli prema kolegi i meni  vičući: „Medvjed!“. Bili su toliko uvjerljivi da smo kolega i ja u strahu počeli bježati. Kolega me u brzini pokupio, pa sam pala na kamen, smije se Klaudija, i pokazuje poveću masnicu na nozi koja je podsjeća na šalu.

Na Promini je stekla, kaže, dobro iskustvo, a iako se ona nije bojala, zabrinuta je bila mama kao i prijateljice, koje je su je stalno zvale, pisale poruke i tražile od nje da se stalno javlja. Morala im je objasniti da za pisanje poruka i javljanje i nema puno vremena kad oko tebe sve gori.

- Sad definitivno znam što me drugi put čeka. Rekli su mi da je Promina jedan od najtežih terena za gasiti, tako da sad i ako odem negdje drugdje, spremna sam na teške uvjete. Naučila sam i da definitivno treba timski rad, jer ako se netko s nekim ne slaže, to automatski znači nervozu u cijeloj ekipi.  Naučila sam i da bolje trebam pakirati stvari drugi put. Uzela sam si stvari za tri ili četiri dana, jer je tako bilo najava, a na kraju smo bili šest. Definitivno bih uzela vreću za spavanje i topliju odjeću jer je tamo hladno noću. Bez vreće više nikud, podijelila je svoja iskustva Klaudija.

Osim za kolege iz karlovačke ekipe, pohvale ima i za kolege vatrogasce iz drugih sredina, koji su bili vrlo susretljivi.

- Dobila sam žuljeve na nogama od pješačenja u brdo i svi su mi ponudili pomoć, kolege iz Zagreba,  su bili vrlo susretljivi. Pogotovo DVD Drniš, koji su nas stalno zvali kod sebe. Tim dečkima dolje svaka čast, kao i Zagrepčanima i Slavoncima. Nismo se međutim puno sretali, jer smo se mijenjali na požarištu. Bilo je dana da sam bila cijeli dan vani, dvije noći sam bila na čuvanju požarišta i neke ljude sam vidjela tek zadnji dan iako smo bili na požaru zajedno šest dana, kaže Klaudija, koja se odmah po povratku iz Drniša javila i za novu dislokaciju.